Moje putovanje je počelo onog dana kada sam se rodila. Moje ime mi je reklo moju sudbinu, ipak je ostalo puno vremena da otkrije svoju sudbinu.Putovala sam puno da bi došla do ovoga momenta, do onoga što osječam u svom srcu.Nijedna zvjezda nije obasjavala moj put, još uvijek nisam bila budna, i moja naivnost mi je donjela pješčane oluje koje su napravile rane u mojoj dushi. Neznanje me je oslijepilo. Jednog dana kada sam progledala ugledala sam oazu i pomislila da je to samo iluzija. Kada sam malo bliže pogledala vidjela sam ružu u pustinji, dotakla sam je i shvatila da to nije san. Oduševljena ovom ružom, posadila sam je u vazu moga srca, i kako se ukorjenila u mom srcu postala je dio mene. Sada sam mogla vidjeti istinsko svjetlo. Moja pustnijska ruža dovela me do ove sudbine, i svaki put kada bi skrenula sa pravog puta, njeno trnje me podsječalo da to nije pravi put. I svaki dan kada bi ta ruža rasla, ojačavala je moje srce i dushu.
Zalijevam je svojim namazom, sadaqom i postom. Ova ruža je uvijek u mom srcu i vodi me prema Dzennetu.